Februar je iza nas... Mi se sjećamo... Mi NE zaboravljamo...

Februar je. Kao i obično, skijaška sezona na Bjelašnici poprima prave oblike. Nepisano pravilo je da nas snijeg, koji svi željno očekujemo sa prvim hladnim i kišnim danima, obraduje već u novembru ili decembru, obeća dobru sezonu. Ne traje ta radost dugo. Koji dan. A onda opet kiša ili jugo, koji čak i na planinama naprave pravi dar-mar, i ostave po koju „krpu“ snijega tu i tamo. Božićni i novogodišnji praznici, i snježne reklame koje idu uz njih, donose novi optimizam i utjehu. Za Božić, ma najkasnije do Nove godine, snijeg mora pasti. Pa zima je! Januar će, raspust će. Kako dočekati Novu bez snijega? Kako će školarci provesti raspust, kako će neskijaši proskijati? Ma sigurno će pasti! Ne, neće. Bar neće dovoljno. Biće to, kao i godinama unazad, januar koji ćemo provesti gledajući prognoze i brojeći kamenčiće na stazi. Da, upravu ste. Baš kao i ljeti, na plaži.

Februar je. Kao i obično, skijaška sezona na Bjelašnici poprima prave oblike. Bjelašnica je zalivena snijegom. Na trenutke izgleda kao šampita. Možda je to samo u mojim očima, ali baš me briga. Moja Bjelašnica, u mojim očima. Umoran i promrzao, ali sretan i zadovoljan, skidam uniformu sa sebe. Radio stanicu ostavljam uključenu i pored prozora, za siguran prijem, za ne daj Bože. Ne bi bilo prvi put da akcija spašavanja započne pred kraj dana, i potraje do kasno u noć. Danas nismo imali posla. Nije bilo povreda.

Februar je. Kao i obično, skijaška sezona na Bjelašnici poprima prave oblike. Dok se raspremam, tišinu prekida lagani „klik“ kuhala. Voda je spremna. Dok se kafa hladi, a miris širi i mami, smještam se blizu prozora. Neopisivi mir i tišina zavladaju Bjelašnicom nakon gašenja liftova. Smiraj. Kao da i ona odahne i odmara. Uskoro će i ratraci, vilenjaci. Izlaze kada budu sigurni da su svi otišli. Izaći će da Njenom visočanstvu poprave šminku, dodaju nakit, ispeglaju haljinu.

Sjećam se kako sam još kao dijete bio očaran njom. Svaki put bi me, još iz daljine, dok smo joj prilazili, očaravala svojom veličinom i bjelinom. Hipnotisala bi me Kotlovima. Kao da me je gledala kroz njih, kroz to jedno oko, dok je drugim namigivala. Sjećam se ograde koja je išla rubom Kotlova. Neko gore zaista skija? Kad` li ću ja? Zar ih nije strah?

Sjećam se i našeg prvog ozbiljnijeg susreta. Srednja škola. Bila je to godina kada više nismo bili najmađi u školi. Za tu priliku smo napravili čak i zastavu razreda. Više se ni ne sjećam njene sudbine, ali nas je pratila na svim našim izletima. Ako je neko nađe, imati će mu šta ispričati. Nije baš da se vijorila, ali se ponosno njihala na štapu cijelim putem do planinarskog doma Stanari. I tako je počela prva velika ljubav. Ako se ne računaju one dječije. Ubrzo je ta ljubav potvđena pečatom planinarskog društva „Bjelašnica“.

Sjećam se derneka u domovima, sijela, besjeda. Sjećam se i kurseva, i predavanja. Na svima su bili prisutni doaeni BH planinarstva i alpinizma. Sa njima se hodalo, penjalo, pjevalo. Od njih se učilo. Stari vukovi. Iskreni, veseli, hrabri. Pošteni, neustrašivi, humani. Partneri, drugovi, raja. Učitelji. Plemeniti. I gle čuda, mnogi od njih su u svoje vrijeme bili članovi Gorske službe spašavanja. Moj dalji put je bio logičan. Mnogi od njih više nisu sa nama. Neka im je rahmet i slava.

Februar je na Bjelašnici. Sjećam se priče. Hiljadu devetsto šezdeset druge godine. Grupa mladih planinara iz Zemuna, u pratnji prijatelja iz Sarajeva, kreće iz planinarskog doma „Sitnik“ ka vrhu Bjelašnice. Tražili su kadrove za svoj film „Bijela smrt“. Najstariji član je imao 31, ostali između 15 i 19 godina. Oskudno obučeni. Preživjela su samo četvorica. U potrazi za nestalim,  danima su kroz mećavu, snijeg i led, olujni vjetar, u izuzetno teškim uslovima, tragali svi članovi GSS stanice Sarajevo, vojska, rodbina, mještani bjelašničkih sela. Bijela smrt ih je našla na 300 metara od objekta na vrhu. Najbliži objektu je bio na samo 150 metara.

Februar je na Bjelašnici. Sjećam se. Dvadeset sedmi februar, dvije hiljade jedanaeste godine. Dan na stazi protiče mirno. Bliži se kraju. Sjena se lagano šunja sa vrha i, gotovo neprimjetno, guta stazu po stazu. Pravim pauzu. Pored mene veselo društvo. Razmjenjuju utiske. Vole freeride avanture. Pakuju se i odlaze na lift. Završavam svoj čaj i krećem ka podnožju. Kraj je dana, tada su nesreće najčešće. Treba biti oprezan. Na ulazu lifta me čeka vijest; nesreća na Kotlovima. Lavina! Presjekli su neuređenu padinu nakon nekoliko dana obilnih padavina. Sjećam se zelenog ruksaka sa lavinskim sondama. Gore me dočekalo ono isto društvo. Njihovog prijatelja smo našli ispod četiri metra snijega. Satima smo kopali tvrd i nabijen snijeg. Težak tonama. Sjećam se kada sam lopatom udario u kacigu.

Već odavno je noć. Nosimo ga kroz duboki snijeg. Ledeno je. Do šume nam put reflektorima obasjavaju ratraci sa druge strane kotlova. Koliko mogu. Kroz šumu ćemo sami. U koloni GSS, specijalna policija, prijatelji. Muk, tuga, nevjerica. Negdje na izlazu iz šume, svjetla, glasovi. I nas će spasiti. Nisu mogli ranije. Helikopter gore nije mogao sletjeti.  Pokrenuo bi novu lavinu.

Sjećam se tužne kolone motornih sanki, ratraka i spasilaca koji izranjaju iz mraka. Oko mene muk, tišina, jecaji. Sjetim se svaki put kada vidim ratrake kako se okupljaju nakon zatvaranja skijališta. Nije da ih ne volim...

Februar je na Bjelašnici. Sjećam se. Sedmi februar dvije hiljade šesnaeste godine. Dio GSS stanice Sarajevo na obuci na Visočici. Praktični dio je završio. Treba spremiti opremu, pa početi sa predavanjima. Ima još do ručka, treba ga zaslužiti. Zvoni telefon. Dio ekipe se brzo sprema i odlazi na Bjelašnicu. Ostali pakuju preostalu potrebnu opremu, kupe zaboravljene kape, majice, flaše, punjače. I oni će na Bjelašnicu. U Kotlove. Dvoje planinara je palo sa vrha.

Sa staze do Kotlova je teško. Dubok snijeg, još dublja kleka. Propadamo, preskačemo, provlačimo se. Djevojka je u kritičnom stanju, životno ugrožena. Njen prijatelj... Mnogi od nas su ga znali. Neki su plakali. Dio ekipe će ostati sa njim. Nju hitno moramo transportovati. Helikopter ne može prići, vjetar je prejak. Kroz šumu ćemo, pa dole desno na stazu. Prohodnije je i nizbrdo. Poznata mi je ta šuma. Već sam prolazio. Ovaj put ipak možemo nešto napraviti. Ako budemo dovoljno brzi, i bude dovoljno sreće. Ona je u našim rukama, svi smo u Njegovim. Naš doktor je učinio što je mogao na terenu. Sve vrijeme je uz nju. Pravimo kratke pauze da se uvjeri da je sve ok, koliko može biti. Dozivamo je. Sjećam se njenog specifičnog disanja.

Nosimo je kroz duboki snijeg. Niz klizave strane, preko balvana. Padamo, klečimo, ležimo... Transport ne smije stati. Negdje na izlazu iz šume, opet glasovi. Stiže pomoć. Preuzimaju transport. Na stazi opet čeka ratrak. U podnožju helikopter. Odvoze je. A onda se još jedna tužna povorka iz kotlova spustila u Babin Do. Ona je danas dobro. Javila nam se. Zahvaljuje se.

Sjećam se i Trebevića, i Prenja, i Igmana, Treskavice, Bukovika, Miljacke, Bosne... Sjećam se i kada nas napadaju na liftu ili na stazi, kada nas ismijavaju u komentarima na portalima, kada nas zaobiđu sa donacijama, kada kažu da bi oni mogli bolje, kada nagrade daju ljudima za koje ne znaju ni ko su...

Sjećam se, jer spašavanje ljudskog života ostavlja trag. Gubitak ostavlja još dublji.

Sjetite se i vi...

Vaš GSS Team...