Ništa nije važno, nevrijeme, snijeg, led, vjetar, litice, kanjoni, kada idemo u potragu i spasavanje izgubljenih ljudi u planinama. Najveća satisfakcija je kada ih nađemo žive i iznesemo na bezbjedno mjesto, ističe Adnan Podžo, načelnik Gorske službe spasavanja - stanica Sarajevo.

podzoTaj hrabri čovjek i sportista nalazi se na čelu jakog tima spasilaca koji još radi na volonterskoj osnovi.

Zapisuje obaveze: "U posljednje vrijeme imam toliko obaveza da sam počeo zapisivati neke od zadataka koje moram završiti", kaže Podžo.

Njegov dan počinje ujutro u šest sati, kada se budi i njegova dvogodišnja kćerka Farah.

"Poigram se s njom, a zatim slijedi doručak. Ne mogu funkcionisati u toku dana ako nisam doručkovao", kaže Podžo i dodaje:

"To je jedan lagan doručak, uglavnom korn-fleks, a popijem i kafu. Zatim slijede dnevne obaveze. Radim profesionalno kao odgajatelj u SOS Kinderdorfu u Kući za mlade u Sarajevu. A tu su i obaveze vezane za Gorsku službu spasavanja", priča Podžo.

Ističe da još nemaju svoj prostor, tako da se dio opreme nalazi kod njega, a ostatak kod jednog člana službe.

Objašnjava da se odmalena bavi sportom.

"Počeo sam skijati sa dvije i po godine. Trenirao sam košarku. Roditelji su svaki slobodan trenutak koristili da brata i mene izvedu na planinu. Ljeti su to bile šetnje, branje gljiva, ljekovitog bilja, a zimi skijanje. Završio sam Mašinsku tehničku školu i upisao sam Mašinski fakultet, ali sam brzo shvatio da to nije za mene. Odmah na prvoj godini sam se prebacio na Fakultet sporta i tjelesnog odgoja, koji sam i završio. Već na drugoj godini sam bio student demonstrator za predmet alpinizam i to traje do danas", kaže Podžo.

Podsjeća da se 1998. godine obnavlja rad Gorske službe spasavanja u Sarajevu čiji član i sam postaje, a od 2006. godine je na njenom čelu.

Podžo kaže da je san svakog alpiniste da se popne na Mont Everest, pa i njegov.

"Međutim, alpinizam sada i odlazak na ekspedicije je jako otežan jer nema finansija. Mont Everest, koji je visok 8.848 metara je i moj san. Zadnje informacije su da je porastao dva metra. Već na visini od 3.000 metara počinje snijeg, led. To je veliki izazov", pojašnjava Podžo.

On smatra da se po liticama mogu penjati i krupnije osobe.

"Zašto ne? Ne mora značiti da se može penjati samo onaj ko je mršav. Imali smo situaciju u kojoj je jedna naša ekspedicija imala krupnijeg čovjeka koji je imao bolji rezultat, odnosno popeo se na veću visinu, nego čovjek koji je fit. Nije to uslovljeno kilažom", objašnjava Podžo.

Nema radnog vremena: Što se tiče posla u Gorskoj službi spasavanja kaže da u njoj nema radnog vremena.

"Djelujemo 24 sata dnevno svih 12 mjeseci. Nemamo godišnje odmore, a sve se svodi na volonterski rad. Nepisano je pravilo da više posla imamo zimi, kada planina ima drugačiju ćud, kraći je dan i ima magle i padavina. Kada padne mrak na planini je potpuno drugačije, nema nimalo svjetla koje bi bilo orijentir", priča Podžo.

Prisjetio se prošlogodišnjih i ovogodišnjih nimalo bezazlenih akcija.

"Imali smo prošle godine situaciju kada se na Sitniku izgubila grupa od sedam, osam planinara, a magla i mrak su sve otežavali. Bukvalno, nisu vidjeli metar ispred sebe. Dobro je bilo što su ostali u grupi i veoma brzo smo ih uspjeli pronaći. Dosta ljudi je ove godine išlo u planine koji se ne znaju snaći", kaže Podžo.

Šestoro djece se izgubilo na Skakavcu i kada su im rekli gdje su hodali to je za Podžu i njegove kolege bilo nevjerovatno i nelogično.

"Skroz su se bili izgubili. Spustili su se u neki potok, niže od vodopada. I to usred ljeta. Takođe, imali smo i spasavanje 14 djece iz dobrinjske gimnazije na Igmanu u koju se uključila i policija", priča Podžo.

Kaže da kod njih ima i smiješnih situacija.

"Imamo jednog kolegu, člana GSS-a, koji uvijek nešto svoje zaboravi, ili mu ispadne i šalimo se na njegov račun. Tokom jedne akcije dostave hrane i lijekova na području oko Čajniča, kada je veliki broj sela u BiH bilo zameteno, zaboravio je ruksak u jednom od sela. Kada smo sve obavili, vratili se i sjeli u auto, on se uzvrpoljio i pita nas zašto ga zezamo i zašto smo mu sakrili ruksak. Mi smo ga zbunjeno gledali i objašnjavali mu da nam nije do toga. Tada se sjetio da ga je zaboravio", smije se Podžo.

Dodaje da je taj kolega morao ponovo na skije i u selo po ruksak.

"U drugoj situaciji, penjali smo se uz jednu liticu i svi smo stavili ruksake na jedno mjesto. Međutim, tu je bila pukotina prekrivena snijegom i samo je njegov ranac propao. Naravno, kada su ozbiljne akcije spasavanja, nikada nije zakazao", priča Podžo.

Moraju zadržati "hladnu glavu": Kaže da su, nažalost, tokom akcija spasavanja, nalazili i mrtve ljude.

"U zadnje tri godine tokom potraga smo imali četiri smrtna slučaja, odnosno našli smo mrtve ljude za vrijeme potrage ili su umrli u toku intervencije. Tužno je da je nama to normalno, da vidimo čovjeka koji je iskrvario, ili pokušamo oživjeti osobu sa smrskanom lobanjom. Da pod rukama imamo čovjeka koji je imao srčani udar ili se ubio", kaže Podžo.

Ističe da je njihov posao takav i da moraju zadržati "hladnu glavu".

"Imamo zbog toga naveče možda problema, ali tako je. Kada se sve završi popusti nas stres, adrenalin. Mi sami sebe preispitamo i nije ugodno", pojašnjava Podžo.

Kaže da kada dobiju dojavu da se neko izgubio u planinama ili da je povrijeđen ništa im nije važno osim da tu osobu nađu i bezbjedno vrate.

"Pomisao na unesrećenog čovjeka vam daje snage da sve učinite da mu pomognete. Na Valentinovo 14. februara u pet popodne primili smo poziv da je na području između Čavljaka i Bukovika šezdesetogodišnjak pao i slomio nogu. Osam ljudi, naših članova, bez obzira na to što je Valentinovo, ostavlja svoje djevojke, žene, otkazuju večere, koncerte i idu spasavati čovjeka. Već je bio pao mrak, snijeg je padao, nije bilo prtine, ali smo uspjeli spasiti ljudski život. Ništa se ne može mjeriti sa osjećajem kada nekoga spasite i doživite njegovu zahvalnost ", priča Podžo.

Kaže da, nažalost, u našoj zemlji nema svijesti da je Gorska služba spasavanja na državnom nivou koja bi koordinirala ostale na nižem nivou, prijeko potrebna.

"Gorska služba ne djeluje samo zimi u planinama, već i ljeti i u, ne daj Bože, katastrofama. Zemlje u okruženju su daleko ispred nas u tome, a posebno Hrvatska i Slovenija. Tako GSS Split godišnje u budžetu ima 16 miliona kuna, odnosno, četiri miliona KM, a mi 17.000 KM. Mislim da nikakva druga usporedba više nije potrebna. Ima interesovanja u Ministarstvu sigurnosti BiH da se nešto uradi i to nam je velika nada", ističe Podžo.

Kaže da se nakon napornog radnog dana najviše voli relaksirati u igri sa kćerkicom Farah.

"Svaki slobodni trenutak supruga i ja posvećujemo našoj kćerkici. Ona je već sada mali alpinista. Ima svoj alpinistički pojas i izvodimo je u planinu. Bili smo na Bjelašnici gdje sam napravio malu žičaru za spuštanje, nakon čega se okupilo mnoštvo djece da se i ona spuštaju", priča Podžo.

Dodaje da je njegova supruga, u vrijeme dok su se zabavljali, završila dva kursa alpinizma.

Prosidba na vrhu stijene: "To je bila i moja želja jer sam imao zamisao kako ću je zaprositi. I jednom prilikom smo se popeli na stijenu Babin zub na Bentbaši u Sarajevu, a njoj se baš taj dan nije penjalo. Ocu joj je bio rođendan i htjela je da mu što prije kupi poklon. Ali ja sam insistirao da se penjemo i na vrhu sam je zaprosio. Nije ni slutila da će se to dogoditi. Raja su me kasnije zezala i govorila da je morala pristati jer joj se valjalo spustiti uz moju pomoć", smije se Podžo.

Prema njegovim riječima, spasiocima nije zabranjeno da puše, ali pošto je dosta spasilačke opreme napravljeno od najlonskih vlakana i ne trpe toplotu, u njihovoj blizini se ne smije paliti cigareta.

"A s druge strane, pušači nemaju kondicije kao ostali. Ali imamo starijeg člana, našeg učitelja koji ne može bez cigarete, pa je odlučio da sa sobom nosi lulu, jer ona nema žara. I kada se penje drži lulu u njedrima i s vremena na vrijeme je otrese o stijenu", govori Podžo.

Naš sagovornik voli uglavnom jesti meso.

"Tu iz mene progovara ona bosanska crta. Sve je uredu, ali meso je glavno. Takođe, volim morske plodove i nije mi teško da ih ponekad i sam spremim. Nikada ne pijem gazirana pića, kao ni alkohol", kaže Podžo.

Voli slušati "Bombaj štampu", "Van Goga", "Crvenu jabuku", "Prljavo kazalište", "Parni valjak", a turbo folk ne podnosi.

"S obzirom na to da radim sa mladima kao odgajatelj, poručujem im da provedu život najbolje što mogu. Da se okanu droge, alkohola, cigareta, da se udalje iz kafića i idu češće u planine i da se uključe u sport", rekao je na kraju Podžo.

Lična karta

Datum rođenja: 15. jula 1977. godine u Sarajevu

Bračno stanje: sretno oženjen, otac dvogodišnje kćerkice

Stručna sprema: profesor sporta i tjelesnog odgoja

Hobi: alpinizam, sportski biciklizam, ronjenje, skijanje

Karijera: smatram se uspješnim

(Nezavisne Novine - Autor: Elma Duvnjak)


Gorska Služba Spašavanja
Mountain Rescue Service

Centar za obavještavanje

121

+387 62 654 456
+387 61 299 443

gss@gss-sarajevo.com